Jedna od najčuvenijih bazilika, simbol Barcelone, mjesecima je bila zatvorena zbog pandemije korona virusa.
“Poslije sedam mjeseci, katedrala Sagrada Familia u Barceloni ponovo je otvorila svoja vrata za posjetioce“, osvanu na jednom od portala zanimljiva vijest o jednoj od najznamenitijih sakralnih građevina na planeti i uskoro, kad bude dovršena, najvišoj crkvi na svijetu. Bazilika, koja je bila zatvorena zbog pandemije korona virusa, bit će otvorena za posjetioce samo vikendom, ali vlasti Barcelone nadaju se da neće biti prinuđene ponovo zaključati njene kapije…
… Istog trenutka kad sam, uz prvu jutarnju kafu, pročitao taj naslov, pred očima mi oživješe slike mog prvog susreta s Barcelonom i čuvenom crkvom – u prevodu Sveta porodica. Nakon noći provedene na putovanju preko živopisnih Pirineja i prolaska kroz Badalonu, pomalo sivo i jednolično predgrađe najvećeg katalonskog grada, pred nama je još iz autobusa bljesnula katalonska ljepotica u punom sjaju. A kad se već nađosmo u pravom mravinjaku turista, jedva prateći i sustižući plavu trouglu zastavicu u rukama našeg turističkog vodiča, Barcelona nam poče otkrivati svoje mnogobrojne čari i znamenitosti, od glasovitog brda Montjuic, vidikovca s kojeg se pruža prekrasan pogled na grad, preko čitavog niza znamenitih muzeja, do morskog akvarija, najvećeg u Evropi.
Remek-djelo Antonija Gaudija
Vjerujem da niko ne dolazi u Barselonu a da na slikama nije vidio Sagrada Familiu, remek-djelo Antonija Gaudija, jednog od najpoznatijih svjetskih arhitekata. Ali, i najljepša slika je samo blijeda sjena onoga što se istinski doživi u susretu s tim neponovljivim arhitektonskim djelom.
Čovjek ne mora biti katolik, čak ni vjernik, da bi doslovno zanijemio pred neopisivom monumentalnošću Sagrada Familie. Koliko god puta se vraćao čuvenoj katedrali u Barceloni, uvijek je fasciniran na isti način, uz isto pitanje: je li uopšte moguće da je to djelo ljudskog uma i ruku čovjeka?
U koje god doba dana ili godine dođete u Barcelonu, pred čuvenim Gaudijevim hramom zateći ćete isti prizor – hiljade turista svih mogućih boja i rasa, koji iz podnožja te neopisive građevine dižu poglede ravno u nebo, ne bi li sagledali njenu veličinu i ljepotu. Iz okolnih ulica slijevaju se na plato pred Sagrada Familiom poput mrava, slikaju je iščuđavajući se i slušajući predavanja turističkih vodiča o istoriji te čuvene bazilike, koja se gradi još od 1882. godine i koja je od prvog kamena istinsko arhitektonsko čudo. Kao da smo zakoračili doslovno u istoriju…
Prosto je nemoguće zamisliti kako je jedan čovjek, koliko god bio genijalan, u glavi mogao sastaviti jedan takav sklad – tu buduću monumentalnu građevinu u čijim se zdanjima i tornjevima, bez ravnih linija i uglova, prepliću biblijski prizori, istorija i neponovljiva arhitektonska ornamentika koju je uzaludno dočaravati riječima nekome ko to nije vidio izbliza. Mora da je Gaudi bio svjestan da svoju viziju ostavlja nekome u budućnosti, jer se za jedan ljudski vijek tako nešto ne može sagraditi. Gradio je svoje remek-djelo potpuno siguran da neće doživjeti da ga vidi i da će za života moći završiti samo jedan njegov mali dio, na koji će se nadovezati njegova zamisao za budućnost. Čak i Gaudijev kraj duboko je utkan u tu građevinu: zgazio ga je tramvaj dok je ležao na cesti nadgledajući radove. Da se ne lažemo – prizor izaziva nešto vrlo blizu strahopoštovanja.
Nikad dovršeno neimarsko čudo
Slušamo mi, putnici-namjernici, u gotovo pobožnoj tišini, i dio istorije ovog nikad dovršenog neimarskog mirakula. Smjenjivale su se generacije, bjesnili ratovi, anarhisti čak i požar podmetnuli u dijelu crkve tokom Španskog građanskog rata, pa je značajan dio izvornih Gaudijevih nacrta izgorio, što je dodatno usporilo izgradnju. Gradnja je nastavljena tek sedamdesetih godina prošlog vijeka, nakon pada režima diktatora Francisca Franca, koji je gajio neskrivenu netrpeljivost prema Kataloniji, nekadašnjem srcu republikanskih snaga u Španskom građanskom ratu. (Za one koji imaju vremena povazdan da čitaju, evo i njegovog punog imena, prezimena, porodičnog imena, nadimka i ko zna još čega: Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo.)
U svakom vremenu bilo je problema s finansiranjem, ali Gaudijeva vizija primiče se svom završetku. Njena izgradnja se u novije vrijeme finansira isključivo donacijama i ulaznicama za turiste, koje koštaju 15 eura. Ranije je predviđeno da bi crkva trebala biti završena 2026. godine, tačno na 100. godišnjicu tragične smrti njenog tvorca i kreatora, ali sadašnje vlasti Barcelone smatraju da im to jedinstveno zdanje nije na prvom mjestu prioriteta, pa je vjerovatnije da će radovi biti završeni 2030. godine.
Među brojnim turistima mogu se čuti se različiti komentari, ljudi ovu veliku građevinu doživljavaju svako na svoj način. Za jedne je prelijepa, za druge neobična ili prekomplikovana, s mnogobrojnim trnjevima, kupolama i reljefima, ali svi se slažu da je jedinstvena po mnogo čemu – po arhitektonskom obliku, veličini, trajanju gradnje, događajima koji su obilježili tu gradnju…
Ko zna kako, u tom košmaru od turista i posjetilaca, nađoh se pored nekog sredovječnog čovjeka iz Karlovca. Stajao je pored svoje male, ali energične i stroge ženice, očigledno istinske katoličke vjernice, koja nije skrivala oduševljenje što ima priliku da vidi tu znamenitu baziliku. On i nije tako gorljivo dijelio njeno oduševljenje.
Izgledala je kao fatamorgana…
“Ma, sve je to u redu što nam pričaju, ali ja mislim da se prava Božja veličina bolje može spoznati tri-četiri kilometra niže“, okrenu se prema meni iako se nismo stigli ni upoznati.
Vidim mu u očima, nema nikakve bogohulne, jeretičke namjere, samo ga nemirna priroda i urođena duhovitost tjeraju na nestašluke kojima će, onako bezazleno, tjerati inat svojoj gospođi.
“A gdje to?“, začudih se, još pod snažnim utiskom udruženog predavanja naših vodiča na južnoslavenskim jezicimao Sagrada Familiji.
“Na Nou Campu [stadion Barcelone]. A i taj vaš Gaudi, koliko ga hvalite… Da je on bio baš toliki vizionar, ovdje u pročelju bio bi [Lionel] Messi, a ne…“, zastade da slučajno ne bi pretjerao i izazvao bijes supruge, prosto opčinjene visokim tornjevima Gaudijevog životnog djela.
Krenusmo za koji minut doista prema Nou Campu, čuvenom hramu fudbala, na veliku radost mog novog poznanika, Karlovčanina. Mnogi od naših saputnika nikako se nisu mogli otrgnuti od tog jedinstvenog prizora i stalno su se okretali prema njemu – Sagrada Familia presijavala se na suncu, a odbljesak u jezercetu pored kojeg smo do maločas stajali davao joj je nestvarnu dimenziju. Ni skele i mnogobrojni kranovi nisu mogli narušiti taj prizor. Izgledala je kao fatamorgana…
