Amina Dučanović je obična mlada žena u neobičnom koja uživa u dobrom filmu, druženju sa prijateljima – i dijeljenju vremena i prostora sa osobama s kojima će hraniti dušu, te uvijek naučiti nešto novo. Poslovno, ljudi uče od nje.

Po struci je profesorica francuskog i italijanskog jezika – koje je upisala prvobitno da bi otišla iz Bosne i Hercegovine. Smatrala je da će joj jezik pomoći u tome, ali desilo se nešto posve drugačije od svega toga.

Amina Dučanović sada radi kao turistički vodič u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Jedno zahvalno/nezahvalno zanimanje, pri kojem možete zaboraviti na probleme i družiti se s ljudima, ali s druge strane – morate svaki dan proživljavati ponovo teške dijelove historije grada i države Bosne i Hercegovine.

Nakon što je period turističkog procvata glavnog grada splasnuo, izdvojili smo vrijeme da sa Aminom porazgovaramo o svim iskustvima koje jedan turističko vodič može proživjeti sa raznim grupama i pojedincima koji u Sarajevo dolaze doslovno iz svih krajeva svijeta.

“To je posao koji ne bira vrijeme i vremenske prilike. Zaboraviš probleme, radiš sa ljudima i nikada ne znaš koga ćeš dobiti. Od umjetnika, pisaca, gospode – do opasnih ljudi i nacionalista”, počinje svoju priču.

“Kada zagrizeš uovaj posao, želiš samo više da napreduješ. Radila sam za firmu, freelancala za druge kompanije dok nisam dobila slobodu da kreiram sopstvene ture, malo durgačije od onoga što je sada u modu”, kaže za N1.

Šta je sreća u nesreći ili nesreća u sreći, kada pojedinac ili grupa dođe sa predznanjem o Sarajevu i BiH – ili kada dođu kao ‘tabula rasa’?

“Kada neko dođe sa predznanjem postane ti sagovornik. Imala sam ture iz Malezije i Filipina koji ne znaju mnogo o historiji BiH. Došli su zbog prirode, ili su slučajno na proputovanju Balkanom. Uvijek volim više osobe koje su upućene u tematiku. Imala sam situaciju sa Amerikankom, koja je spisateljica – koja je u tom trentuku držala knjigu o Jugoslaviji za koji ni ja nisam znala. Historija je potrebna da se zna, i to jeste posao vodiča, ali ljudi najviše traže živu priču, vašu priču, priču prijatelja, poznanika, nešto što neće pročitati u novinama”, rekla nam je.

Svakako, ono što uvijek vole i žele vidjeti jesu poznate face na ulicama glavnog grada – i to ih najviše zanima nakon priča običnih ljudi koje su vezane za mjesto i situaciju u kojoj se nalaze.

Više lijepih nego ružnih iskustava

Kroz svoj posao, neminovno je da se susreće sa neugodnim pitanjima turista – stoga nas je interesovalo koja su to najčešće, odnosno da nam ispriča najugodniju i najneugodniju situaciju tokom turističkog obilaska Sarajeva sa gostima iz Evrope i svijeta.

“Išli smo ka Vijećnici pored Careve džamije. Uvijek me pitaju za kasarnu koja se nalazi na brdu – a jedan momak me pitao da li je tu vojska još uvijek i da li se još uvijek puca sa brda”. “Odogovorila sam – naravno, svakih pet minuta (kroz smijeh”. “Jednom sam dobila pitanje da li BiH ima direktne veze sa ISIS-om”, tako da priča Dučanović “ljudi koji ne znaju mnogo o BiH ne mogu biti kompliment”.

Pitanja “znamo li šta je iPhone, Facebook” i slično – naravno da se dešavajum, a dvije djevojke iz SAD-a, u različitim vremenskim intervalima – kada su bile u Sarajevu, svojim roditeljima nisu željele ni smjele javiti da se nalaze u BiH.

Dučanović nam ipak kaže: “Lijep je osjećaj raditi na razuvjeravanju i rušenju nametnutih stereotipa. Mi smo jako pametni kao nacija, komunikativni smo – a stranci su iznenađeni činjenicom da mnoštvo ljudi govori engleski jezik”.

Za N1 je kazala da stranci koji dođu u BiH jako cijene što su ljudi u BiH jako napredni, da smo napredovali obzirom na sve što se dešavalo pred očima Evrope, a ona to pripisuje snalažljivošću i činjenicom da želimo biti uspješni.

U svom poslu nailazi na dosta predrasuda, ali ipak – kako kaže, malo je negativnih iskustava. No, u razgovoru nam je izdvojila najbolje i najgore iskustvo.

“Najbolja grupa mi je bila iz Švedske. U pitanju su bili arhitekti koji su došli na proslavu rođendana prijatelju. Zamoljena sam da ne bude priče o ratu, ali oni su željeli da znaju sve. Tri sata mi je trajala ta tura, imala sam sjajnu pažnju – jer su to sve zreli ljudi, formirane ličnosti koji otkrivaju svijet u zrelim godinama. Tražili su mi broj telefona, jer su željeli da me preporuče prijateljima koji će nakon njih doći u Sarajevo”.

Izdvojila je i grupu studenata iz Holandije – koji u BiH kako kaže isključivo dolaze zbog želje da se otkrije istina o svemu što se dešavalo.

Od školovanih ljudi, pak doživjela je i najgore iskustvo kao turistički vodič. “Grupa doktora iz Srbije nije željela da ih vodim pored Vijećnice zbog natpisa koji stoji na ulazu. Odvela sam ih, jer ipak ja ne mogu izuzimati dijelove historije”, kaže – dodavši da su odnosi na relaciji vodič – turisti uvijek odlični, pogotovo kada se ne generalizuju odnosi, pojmovi i ljudi.

Sumirano – najbolje iskustvo turističkog vodiča je ono slično profesoru na fakultetu s čijih predavanja niko ne bježi, dok je najgore iskustvo ono što je i najveća pošast današnjice.

A da li turisti pitaju zašto u Sarajevu nestaje vode nakon 23:00 sata naveče?

“Niko me nije pitao. Mi nismo ni svjesni koliko smo sretni što imamo pitku vodu. To je najčešće pitanje – da li je naša voda pitka”.

Posao turističkog vodiča je javan, a koliko je kameleonska priroda vodiča potrebna ili poželjna, sagovornica kaže: “Nekada je potrebno prilagoditi se grupi. Birati riječi. Nekada je bitan samo način na koji ćete nekome nešto reći, čisto da se strasti ne rasplamsaju. Sa Holanđanima je to najteže, oni nose mnogo stida u sebi – a naši ljudi to ni ne znaju”.

“Ne želim da izdajem samu sebe, ali prilagođavam način pričanja – čisto da ne ulazim u dubioze”, kaže Amina Dučanović.

Znati sve – tražiti više, postati ponizniji

Što se turista sa predznanjem tiče, šta najčešće žele prvo da vide u Sarajevu? “Mjesto atentata na Franza Ferdinanda. Očekuju uvijek više od mjesta, očekuju mjesto zločina. Ne očekuju ono što se tamo nalazi. Odmah poslije toga je Tunel spasa”.

Posao turističkog vodiča je takav da se stalno uči. Konstantno se obnavlja historija, uči se o gradu, zemlji – a koliko turistički vodič nauči od turista?

“Imala sam goste iz SAD-a koji su na pragu 50-ih godina, koji putuju svijetom – i žive na mjestima gdje su se desili genocidi. Trenutno su u Ruandi, dva puta su bili u BiH. Prošli su sve, doživjeli su sve – postali su jednostavni. Ja sam to naučila od njih”.

Ona smatra da pojedini mladi u BiH život ne shvataju olako, stranci koji dolaze u zrelijim razdobljima života – mogu poniditi znanje.

Ima naravno turista koji su živjeli u kapsulama, do onih koji “znaju sve – a traže više”.

“Oni to rade, da bi postali ponizniji. To je fascinantno. To je meni učenje. Imala sam grupu sa Filipima, koji su fascinirani ratom – jer je njima jedini problem što korov raste na ulici, ili što pada fasada sa zgrade. Njima je naš rat zapravo bio jučer, a ovdje im je sve potresno. Ni ne znamo koliko rastemo kroz saznanja”

A šta strance najčešće povuče u BiH, zbog čega dolaze ovdje, šta kažu?

“Jedna grupa iz Portugala mi je rekla da je Bosna egzotična zemlja. Egzotika je sve ono što je strano. Njih 90 posto dođe zbog rata, ali sve ono što zateknu ovdje ih fascinira. Interesuje ih šta je BiH danas, i kako se nastavlja dalje”.

Smatra da to nije toliko porazno, jer kompliment je to što stranci vide koliko je BiH napredovala, munjevito – nakon 20 godina.

“Kompliment je što dođu zbog rata, ali shvate da su došli zbog pogrešnog povoda. Onda se vrate. Dođu zbog jedne teme, osjete čari Sarajeva, osjete sve ono što BiH može da ponudi. Dobro je da imaju start, ali onda se razuvjere, shvate da postoji mnogo više što trebaju vidjeti i uraditi ovdje”.

Za kraj, koliko se ljudi vraćaju ovdje, šta kaže iskustvo, da li se ikada iko vratio da živi u BiH?

“Njih pedesetak da, ali da li je neko ostao da živi – nisam sigurna”.

Za kraj, interesovalo nas je koji je to dio grada o kojem joj je uvijek mučno pričati, ali i s druge strane – koji joj je onaj najdrži dio Sarajeva.

“Markale, jer sam privatno vezana za njih. Nerado idem tamo, lično još to ne mogu svariti, a automatski ne mogu pričati o tom mjestu. Ružno je što ću reći, ali kada turisti namirišu krv – žele da znaju sve o tome. Najdraži dio grada mi je Kazandžiluk, na Baščaršiji – zbog ljudi”, ispričala nam je Dučanović.

(Izvor: N1)

Share.

Leave A Reply

Close