Tridesetčetverogodišnja Zagrepčanka Ana Bakran krenula je na svoje epsko putovanje iz rodnog grada Zagreba te je stopirajući prešla 44.000 kilometara i za tri godine i osam mjeseci bila u više od 25 zemalja svijeta.
Ana je putovala automobilima, ribarskim brodovima, helikopterom, kamionima, motociklima, trajektima, jedrilicama pa čak i konjima. Kazala je kako joj je putovanje bilo puno opasnosti, a putujući svijetom oslanjaja se isključivo na ljubaznost stranaca.
Napustila je svoj posao digitalnog marketing stručnjaka i 2013. godine je odustala od tog izazova.
“Navikla sam spavati u pokretu. Spavala sam u parkovima, plažama, benzinskim pumpama, džamijama i hramovima, jeftinim motelima i u brojnim kućama od mještana koji su me pozvali. Nisam izbirljiva kada sam umorna i dokle god se osjećam sigurno”, kazala je Ana.
Tokom putovanja, upoznala je 63 siročadi na Tajlandu i boravila na jahti milionera u Porto Montenegru. U skoro svakom slučaju, Anin autostop značio je slobodno putovanje od zemlje do zemlje.
“Imala sam samo nekoliko slučajeva u kojima sam trebala platiti za vožnju. Granična policija u Turkmenistanu i Kini, naprimjer, nije me pustila da hodam između dva kontrolna punkta kako bih ušla u zemlju i morala sam platiti za prelazak preko granice”, objasnila je.
Navela je da je bilo trenutaka kada je ostala na cesti zaglavljena usred ničega ili se našla u sumnjivoj vožnji s muškarcima.
“Neki su mi pokazali svoje penise iz vedra neba, dodirivali mi koljena ili su odbijali pustiti me iz svojih automobila. Ponekad sam im i prijetila da ću iskoristiti suzavac, ali sam većinom s vozačima vodila ugodne razgovore”, kazala je Ana i dodala kako ne misli da su ti ljudi bili loši, ali da su donijeli pogrešan zaključak o ženi stoperki.
Ispričala je kako je nijedan od tih incidenata nije obeshrabrio da nastavi stopirati i da je 99 posto vožnji bilo sjajno.
“Nikada neću zaboraviti kada sam stopirala s momkom koji je bio britansko-pakistanskog porijekla. Svaki put kada bismo ostali zaglavljeni na putu u toku noći, pronašli bismo najbližu džamiju za sklonište. Bili smo kulturni i samo smo koristili tepih koji su mještani koristili za cipele. S druge strane, kada bi oni stigli prije izlaska sunca na molitvu, bili su dovoljno ljubazni da nas nikada nisu probudili”, dodala je Ana.
Ana planira napisati memoare o svom epskom putovanju. Dovoljno je reći da ima više nego dovoljno materijala.