Posjet kontinentalaca dalmatinskim mjestašcima izvan ljetne sezone, obvezno izaziva čuđenje nedostatku vreve na koju smo naviknuli i sva ona mjesta kroz koja se ljeti jedva probijamo kroz kordone ljudi mogu se pogledati i vidjeti na drugačiji način. Tako valjda ide i sa skijalištima kad nema skijanja, pa ni snijega. Znatiželja titra i propituje kako izgledaju staze kad se ne spuštaju njima skijaši, sanjkaši, borderi?
Ovaj put je izbor pao na Pohorje. Pogled na kartu je dao do znanja da se stigne istraversirati brdskim biciklom Pohorje, od Maribora preko Areha do Rogle i nazad. Kolesarenje se počinje ispod Arene oko koje je živo, puno ljudi, restorana, kafića. No, kako se penje prema gore postaje jasnije da Pohorje-jet (ljetno sanjkalište), planinari i biciklisti, ne mogu popuniti planinu kako to čine ljubitelji zimskih sportova zimi.
Ljudi ima dokle dobaci Pohorska vzpenjača. Bike park je u funkciji i vidi se dosta omladine koja s downhill jurilicama i zaštitnom opremom ide vrlo žestoko niz posebno izgrađene staze za spust.
Iako neke od bosansko-hercegovačkih planina ljeti djeluju zapušteno i napušteno, jadno, sve je to još daleko od sivila Areha. Potpuno druga slika sad nego pod bijelim pokrivačem. Ni ljudi, ni birceva, ni restorana.
Put dalje vodi Pohorskom transverzalom, kojom se pored Rogle može proći i preko skijališta Kope i Ribniško pohorje, a zbog problema s povratkom, ovaj put sam se zadovoljio Roglom i odrađenih na kraju 85 km sa 2000 m svladane nadmorske visine uzbrdo. Put makadamima preko Pohorja je ugodan, bez prometa, relativno brz.
Planina je vrlo slična Medvednici po konfiguraciji i flori, tako da se čovjek osjeća domaće a i djeluje pitomo, bez nekih izloženosti i opasnosti. Dolazak do Peska je značio vrijeme za klopu i pivce. Pohorski lonac sam već više puta zimi istestirao kao odlično jelo na žlicu, ovaj put je izbor pao na srnski golaž, tj. srneći gulaš koji je zalijevan laškim pivom sjeo kao seljaku poticaj nakon šest sati okretanja pedala. Posebno naglašavaju domaćini štrudlu od borovnica za koju ovaj put nisam imao volje.
Rogla, s ostacima snijega u freeride parku još podsjeća na ne tako davno završenu sezonu, jezero je uljepšava iako znamo da je umjetno. Doista te staze djeluju puno drukčije kad su zelene, zapravo se bolje vidi koliko su strme te livade. Na kraju dugotrajan spust i povratak u Maribor preko živopisnih planinskih pohorskih mjesta o kojim se vjerojatno može još pokoja reportaža napisati.
Na kraju, umoran ali pun dojmova natrag do gradilišta na kojem piše da bi napokon mogli autocestom cijelim putem ove godine do Maribora, te graničnog prijelaza na kojem nema nekog čekanja unatoč “sustavnim kontrolama”.
